Brašno sa dušom

brašno sa dušomBio jednom jedan čovek po imenu Dragan. Radio je u jednoj velikoj fabrici kao metalofrezač.  Ko ne zna šta je to metalofrezač, kao ja, ne mora ni da zna, to nije ni važno za ovu bajku. Jednog dana, morao je da napusti svoj posao, što je bila sudbina mnogih njegovih prijatelja i sugrađana. Dani slave velike bogate fabrike koja je hranila skoro ceo grad, polako ali sigurno postali su prošlost. Oronula i opustela, ispraćala je radnika po radnika. Dobio je Dragan neku otpremninicu, uzeo svoju ženu za ruku i odveo je nedaleko od grada, u jedno lepo selo na rečici Obnici. Selo se zvalo Zlatarić. Iako pred penzijom, njegov život je tek počinjao. Ni manje ni više nego u – vodenici. Metalofrezač Dragan Živanović postao je Vodeničar Dragan Živanović. Mašinu za kojom je radio, zamenila su dva vodenička kamena. Gradsku vrevu zamenio je poljoprivrednim gazdinstvom. Ubrzo je shvatio, iako je ovo bajka, da ne može da bude na dva mesta u isto vreme, tj. da ne može da bude i u vodenici i na imanju. Razmišljao je i razmišljao kako da zadrži vodenicu koju je uzeo pod zakup, a da njiva ne trpi. Stizao je on i da samelje i da poore, ali nije stizao da proda brašno koje je mleo, jer su ljudi po čitav dan dolazili u vodenicu da kupe brašno, a on je imao i drugih poslova koji su ga čekali. Da plaća radnika – nije bio u mogućnosti. Da zaključa vodenicu – ne ide, brašno je to, hleb naš nasušni, nije to bombona, pa ako ima-ima, ako nema, nema veze… to Dragan nije hteo i nije smeo da dozvoli. A vodenica kraj magistralnog puta, ne može da stavi radno vreme, opet ne ide, ljudi voze tuda po čitav dan. Njegova želja da svako ko svrati, ne nastavi put bez brašna, bila je ogromna. I onda je rešio – otključaće vodenicu i kad nije tu. Razmerio Dragan brašno u kese od po dva kila, uredno ih složio na police, napisao cenu, zalepio na zid, zajedno sa porukom da se posluže sami i plate ako imaju, bez obzira što vodeničar nije tu. Ako nemaju, nek’ donesu kad budu imali. Ili, ako su doneli žito da melju, neka ostave, i biće samleveno. U jedan kraj vodenice stavio drvenu kutiju na kojoj je napisao Kasa, ostavio nešto sitnine, da imaju ljudi, da uzmu kusur ako nemaju sitno da plate. I tako je počela Draganova lekcija o poštenju i poverenju. Kaže da je poštenje isto što i drago kamenje. Da je svaki čovek čuvar svoje časti. Da se život i poverenje mogu samo jednom izgubiti. A ako neko hoće da se obruka zbog kilo brašna – neka mu bude. Niko nije propao zbog kilograma brašna. Ako neko uzme da nahrani decu, a nema da plati, neka uzme, to razume. Kad bude imao, platiće. Njegov moto je Uzmi sam i plati ako imaš.20150524_172057

Kažu da nikad, za više od deceniju poslovanja, Dragan nije imao manjak u svojoj kasi, nego samo višak.

Kažu da je njegova knjiga utisaka koja se nalazi u vodenici, prepuna prelepih, toplih poruka. U njoj su zabeležene impresije putnika namernika koji su se, slučajno ili namerno, našli u Draganovoj vodenici i nisu mogli čudom da se načude kad su videli da vodeničara nema, a brašno i kasa naizvolte. Neke od poruka su i: “Čika Dragane, ostavili smo ti i za pivo“, ili: “Dragane, doneću sutra pare, nisam imala kod sebe, uzela sam dva kila… “

Kažu da nema jednu, nego dve vodenice, i da nijedna nije njegova, nego obe pod zakupom.

Kažu da kasno leže, i ustaje u cik zore.

Kažu da gaji veliku ljubav prema proslavljenom košarkašu Draženu Dalipagiću, i da su mu prijatelji jednom upriličili iznenađenje, pozvali Praju da dođe, a on, ljudina, kad je čuo o čemu se radi, rado se odazvao. Došetao u vodenicu, kucnuo na vrata i pitao zabezeknutog Dragana: ‘’Dobar dan, imate li brašna na prodaju?’’ Kažu da ga je oduševljeni Dragan počastio kako dolikuje, kajmakom, projom, duvan čvarcima i prokulama iz zemljanog lonca. I kažu da je svom prezimenu Živanović, dodao i prezime Dalipagić, i da ljubomorno čuva loptu i dres koji je od njega lično dobio.20150524_172159

Kažu da je njegovo  brašno sa potočare nadaleko poznato po svom kvalitetu, i da: Ko jednom kupi, opet se vraća.

Kažu da je jednom jedan lopov ukrao iz Draganove vodenice svo brašno i sve pare, ali ni do puta nije stigao, a brašno se pretvorilo u pesak, a pare u salvete.

Sve to pričaju ljudi, i još koješta što ne znam, a htela bih. Išla sam i ja da upoznam vodeničara Dragana. Dočekao me kao pravi domaćin, mada nije ni bio tu. Uredno sam uzela brašno, ostavila novac u kasi, iškljocala nekoliko fotografija, i dugo gledala i upijala u pamet i dušu poruke i slike po vodenici i nije mi se iz nje izlazilo.  I napisala ovaj članak. I slagala da je ovo bajka. U stvari, slagala da je ovo bajka, i izmislila ono o pesku i salvetama. Izvinite.

20150524_172035 100_3487

You may also like...

4 Responses

  1. Gaga u kujni каже:

    Jaooo, kad bi se ukradene pare pretvarale u salvete mogla bi da se dekupažira cela zemaljska kugla 😀 Više puta.. 😉

  2. Caca каже:

    Kolektivni dekupaž na svim kontinentima, uz domaću proju 😀

  3. Jafi каже:

    Divna priča o sasvim običnom čoveku 🙂

  4. Caca каже:

    Hvala Jafi 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.