Crvene cipele

Ne sećam se da je ovako bilo ranije. U poslednje vreme svakodnevno zatičem nešto što ranije nisam. Ljudi iznose na trotoare i u parkove oko pijaca i prodaju sadržaj svojih ormara. Od stripova, knjiga, preko escajga, tanjira, činija, šoljica, do garderobe, i to od donjeg veša i potkošulja, do farmerki, haljina, košulja, džempera, jakni… svega ima na tim čaršafima prostrtim po zemlji. Za male pare prodaju svoje uspomene.  Prođeš kroz park i osetiš miris nečije kuće. Zapravo nekoliko mirisa, pomešanih, prosto neku odbojnost u meni izazivaju. Sa jedne strane odbojnost, a sa druge strane radoznalost. Zar smo dotle došli? Mora da ih je velika materijalna nevolja naterala na ovakav korak.

Kod jednog čoveka cipele, nekoliko pari, i muških i ženskih, uglancane, poređane pod konac jedna pored druge. Zadrža mi se pogled na jednim crvenim salonkama. Jednostavne, kožne, crvene. Iskusnim okom procenih da je potpetica devetka, nije previsoka, taman. Moj broj. Strašno poželeh da su moje, iako su već nečije bile. Zastala sam, gledam ih, uzimam jednu u ruke, okrećem je. Nije iznošena, još je prilično nova. Neko iz mene progovori:

-Pošto su?

-1200 din – reče čovek ne trepnuvši, odmah je snimio da su mi se jako dopale.

Ne rekoh ništa, nego vratih cipelu, i kretoh dalje teška srca.

-Daću ti za 800, doviknu on za mnom.

Zastadoh. Još sam mu bila okrenuta leđima, i u tom kratkom momentu prođe mi kroz glavu da li je to normalno da kupim nečije cipele sa trotoara. Ipak, opet se okretoh. Vratih se, čučnuh kraj njega, uzeh ponovo cipelu. Očarala me ta cipela. Zanosna, crvena, zavodljiva. Ne mogu da opišem taj osećaj, okretala sam je u ruci, htela sam da je kupim, a bilo mi je neprijatno, kako da kupim nečiju cipelu? Neko je u njima šetao, igrao, plesao, zavodio…

-Probaj! –reče čovek videvši da se dvoumim.

Malo nesigurno, izuh desnu patiku, i na mojoj nozi zablista crvena cipela. Priznajem, bilo me sramota, u parku, na stazi, jedna noga u nečijoj cipeli, druga u mojoj patici, ali želja je bila jača od svega. Uhvatih se za novčanik, i cipele se nađoše u mojim rukama, u nekoj kesi, izgužvanoj, korišćenoj. Potrčah ka kući, ne znam čemu nagon za trčanjem, ali baš tako se dogodilo. Osećala sam se kao da sam ih ukrala, valjda sam zato trčala.

Tek kad sam došla kući, i obula obe cipele, videla sam da je leva cipela pocepana. E onda mi je baš bilo krivo, suze na oči su mi krenule. Desilo se da je to veče kod mene bio čitav savet mojih najmilijih: mama, tata, sestra, zet,  muž, deca… Zajednički smo razmatrali novonastalu problematiku, i uz pomoć malo crvenog laka za nokte i super lepka, problem je rešen.

Elem, samo sam ih jednom obula. Na neku svadbu. Crna haljina, poklon od drugarice, i crvene cipele, tuđe. Čudno. Gledala sam ljude oko sebe, mahom mlade, dvadesetak i kusur godina. Devojke utegnute, lepe, zgodne, na visokim štiklama od kojih ti se vrti u glavi. Međutim, kako je vreme prolazilo, te devojke su se menjale. Prelepe, vitke noge na visokim potpeticama, gubile su na svojoj lepoti jer su se sve mahom preobule u baletanke, a neke su se čak i izule bose. Gomila cipela kupljenih samo za tu priliku našla se usamljena pod devojačkim stolovima.

A ja sam uživala u svojim crvenim cipelama. Svaki čas mi je pogled padao na njih, dopadalo mi se kako mi izgledaju noge u crnim čarapama i crvenim cipelama. Niko nije obraćao pažnju na mene, ali ja sam blistala i uživala u tome. Bila sam lepa sama sebi. Ionako nikoga nisam poznavala.

-Starim, pomislila sam, videvši da toj bosonogoj omladini još malo pa bih mogla da budem majka. Čak nisam prepoznala pesmu koju je mladoženja posvetio mladi, iako sam frenetično aplaudirala na istu.

A kad ostarim, poklanjam crvene cipele. Samo jednom nošene.

You may also like...

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.